Irena: Essential

subota, 07.08.2010.

OČAJNIČKI SLUTEĆI COHENA (1)

"Očajnički sluteći Cohena" - eto, najavljujem nekoliko nastavaka svoje nove proze, svoje stare fascinacije glazbom i svoje vječne ljubavi prema putovanjima...


1.
Često sam sretala i Jasnu i Krešu, i u tome zapravo nije bilo ničeg neobičnog. Jasna je bila moja najbolja prijateljica iz studentskih dana, a Krešo ono što se zove – prva ljubav. Nije bilo, velim, ničeg čudnog u tim susretima iako smo se Jasna i ja svojedobno posvađale, zbog nekakvog novca, mislim, ali nam to nije smetalo da se na ulici srdačno pozdravimo i izmijenimo nekoliko ljubaznih rečenica. Krešu pak nikad nisam preboljela, njegov mi lik nikako nije blijedio i uporno sam se tješila da će ostaviti onu ludu Vandu i da ćemo nastaviti priču započetu u rujnu sedamdeset i neke. No, on se nije vraćao nego se nakon Vande, koja ga je vrlo brzo odbacila, oženio nastavnicom matematike i preselio u Zadar. Vjerojatno mu je bilo neugodno pred prijateljima koji su ga smatrali važnom facom pa se maknuo iz rodnoga grada. Inače mi je na Krešu, kao na dobru partiju, pozornost skrenula upravo Jasna, da, i to jednog poslijepodneva kad smo se vraćale s kupanja i usput svratile u slastičarnicu. Bile smo ošamućene od sunca i umorne od… no, dobro, sad je potpuno nevažno kako su se zapetljali naši životi. Svatko je krenuo nekim svojim putem. Međutim, dogodilo se da smo se svi troje posve neočekivano sreli krajem kolovoza 2008. godine, i to ni manje ni više nego na karlovačkom gradskome groblju! Bilo je toplo prijepodne, s pomalo teškim i ustajalim zrakom, upravo sam stavljala cvijeće u kamenu vazu na obiteljskoj grobnici kad se dolje, na uskom prilaznom putu pojavila žena srednjih godina s raskošnim cvjetnim aranžmanom u ruci. Odmah sam prepoznala taj hod, to sporo kretanje koje je vjerojatno pratilo otežano disanje, i zamislila da možda ljutito mrmlja zbog podmuklog uspona, uspona koji se svake godine doima sve strmijim, te da ga jednoga dana jednostavno neće uspjeti svladati. Ne znam je li bila bolesna, naime poslije one svađe nikada nismo zadirale u odveć intimne teme, ali lako je moguće da je zbog nekih tegoba morala ranije u mirovinu. U prvi mah sam je, iskreno govoreći, željela izbjeći: sagnula sam glavu vrlo nisko hineći da palim svijeću, i povukla se iza povećeg nadgrobnog spomenika na kojemu su bila uklesana imena mojih roditelja. Nešto mi je govorilo da bi se naš susret mogao pretvoriti u neugodno prepucavanje, odnosno da bi mi mogla pljusnuti u lice bujicu kritika kao nekoć, u mirno vrijeme prije naše svađe. Aha, voljela mi je reći, stalno pričaš da ćeš napraviti ovo ili ono, da ćeš postati slavna i bogata, a kad treba povući konkretan potez – izvučeš se k'o zadnja kukavica. Očito si hrabra samo na riječima, dok djela nema… Osjećala sam kako mi se od njenoga glasa, iznenada oživljenog u pamćenju, počinju znojiti dlanovi, kako se crte života i sudbine pune vrelom tekućinom jada i nemoći i, što je najgore, kako počinjem ponavljati njene misli kao svoje vlastite, kao istinu koja boli. Da, da, imala sam puno, puno praznih priča, neozbiljnih riječi koje nije trebalo izgovarati. Ili ih je trebalo plasirati drukčije, promišljenije. Zato sam se diskretno povukla još dublje u zaklon, u tijesni prolaz između dva siva spomenika, roditeljskog i susjednog, koji je pripadao obitelji uglednog mjesnog političara. Tu sam se malo smirila, disciplinirala disanje. Čak sam si uvrtjela u glavu da će Jasna nestati s obzora dok nabrojim do dvadeset, da će, dakle, za dvadesetak sekundi skrenuti na lijevi odvojak koji ide u novi dio groblja i izgubiti se među čempresima, ali nisam brojila nego sam iz tko zna kojeg razloga pogled usmjerila na ulaz: tamo je stajao čovjek koji je nevjerojatno ličio na Krešu, onog nezaboravnog Krešu! Krešu čiji lik ne blijedi u mome sjećanju… Ista skladna figura, gusta pepeljasta kosa, metalizirane naočale, pravilno lice… Ne! – pomislila sam. – Nije moguće! Pa on ovdje nema nikoga, baš nikoga! Roditelji su mu, znam da mi je jednom rekao, pokopani u Osijeku, a ona nastavnica matematike, s kojom je pobjegao u Zadar, u ovom kraju nije imala nikakve rodbine. Ne, to nije Krešo! To je netko vrlo sličan… Nakon nekoliko trenutaka oprezno sam se izvukla iz kamenog zaklona i bacila pogled na nesretni prilaz te tijesno parkiralište: na tamnome asfaltu stajala su dva automobila. Čovjek koji je tako podsjećao na Krešu krenuo je prema manjemu autu, prašnjavom, sa zadarskom registarskom pločicom. Potom je zastao, izvukao zveckavi svežanj ključeva iz džepa sivih, zgužvanih hlača, polako otvorio stražnja vrata i na pod stavio vrtni alat, male grabljice i motiku. Zatim je teško sjeo za volan, obrisao naočale rubom šarene košulje i pokrenuo motor. Djelovao je utučeno, nekako slomljeno, i uz malo mašte ga se moglo zamisliti kako guta gorke suze… Potpuno nestvarna slika! Halucinacija! I onda, i onda je između grobova najednom izronila Jasna, sredovječna žena s raskošnim cvjetnim aranžmanom i odmah me zasula riječima koje nisam željela čuti:
- Pogledaj se na što ličiš! – govorila je. – Trideset godina pokušavaš srediti svoj život i vidi gdje si završila: na groblju! Na crti od koje nema dalje! Zar je moguće da si napisala tolike knjige o smislu života a da svoj smisao nikako ne možeš naći?!
Pokušala sam je zaustaviti, ali njen glas bio je jači.
- Ne, nemoj ništa govoriti! – čak je blago i priprijetila kažiprstom. – Prijateljica moje kćeri Karle rekla mi je da si prije mjesec dana bila gošća njihove emisije Novo vrijeme i da si ih sve zadivila… veli da si govorila o sexy-stripovima i rock-glazbi i da su oni stari akademici jednostavno ostali bez teksta. I onda veli da je bilo nekakvo telefonsko glasovanje i da su gledatelji najviše glasova dali tebi…
- I? Što je tu sporno?
- Sve! Sve je sporno! Vjerovala bih da misliš ozbiljno da si na kraju napravila sve ono što si neprestano najavljivala…
- Da? – pogledala sam je sa čuđenjem.
- Pa da. Stalno si pričala da ćeš osnovati rock-grupu, da ćeš napraviti spektakl za pamćenje, da ovo, da ono i na kraju bi sve zapelo na tome da nekoga ne možeš naći. I ne znam koga si zapravo tražila. Mislim, je l' taj uopće postoji?
- Tko?
- Taj koga tražiš.
Rekla sam da tražim. Uvijek nekoga tražim. Ako je to netko iz prošlosti onda, recimo, najviše tražim Emila.
- Eto vidiš! – uzdahnula je Jasna. – Na tome je sve zastalo. Emil je onaj koji je s nama slušao kolegij iz teorije književnosti. Pisalo je u novinama da je svirao u sastavu Leonarda Cohena. Nađi tog Emila i za mene ćeš zauvijek ostati velika. Nađi, velim, Emila. Samo to.
- A gdje? – izustila sam jedva čujnim glasom.
Bio je to kraj razgovora jer je mimo nas projurio nekakvi kamionet i uskovitlao silnu prašinu zbog koje sam se bojala otvarati usta.
Kod kuće sam još dugo pljuckala sitne čestice prljavštine što ju je podiglo to vozilo, a s vremena na vrijeme me hvatao i bijes pri pomisli što sam sve mogla progutati: ptičji izmet, balu iz nosa, mravlja jajašca, mačju mokraću i slično. Nešto najgore. I riječi mahnite Jasne koje su ipak bile najgore od najgoreg.
Prateći sastav Leonarda Cohena, rekla je. U redu. Ako među Cohenovim glazbenicima postoji netko tko se zove Emil – odmah putujem u Montreal. Taj grad ionako nikada nisam vidjela, a ono što ljudi pričaju i pišu o njemu zvuči vrlo privlačno. Uključila sam prijenosnik, utipkala u tražilicu pojam Cohen i prelistala najvažnije stranice o životu i djelu popularnog kanadskog kantautora. Ubrzo se pokazala tamna pozadina i na njoj oglas: Available now. Songs of Leonard Cohen. 2007 Remastered (1967 Original). To me nije zanimalo te sam se istoga časa prebacila na umjetnikovu biografiju i novosti vezane za njegovu posljednju turneju. Na jednome mjestu predstavljen je, uz ostalo osoblje, i prateći sastav, jako puno ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili vezani za Cohena. Bilo je tu svakojakih imena, običnih, egzotičnih, neočekivanih, poznatih i lažnih, ali bez pobližih podataka o osobama. Međutim, nitko od nabrojenih nije se zvao Emil. Dobro, možda je čovjek promijenio ime, pomislila sam, ali niti na slikama s koncerata, koje su slijedile nakon tekstova, nije bilo nikoga tko bi podsjećao, makar i nebitnim detaljem, na Emila koji je 70-ih godina studirao književnost. Ali, nisam se predavala, jer ako je pisalo u novinama da je Emil svirao u sastavu Leonarda Cohena, kao što je rekla Jasna, onda to ima neku težinu. Treba naći Emila i vratiti ga u Karlovac te tako zauvijek začepiti usta negdašnjoj prijateljici. Pritom nisam, naravno, mislila da bi čovjek tek tako mogao doći u grad iz kojega je davno otišao, da bi se zagrijao za ideju okupljanja ljudi s kojima je svojedobno imao samo površni kontakt, a i – zašto okupljanja? Kakvog okupljanja? Ne. Pa to bi podsjećalo na nekakvu jubilarnu maturalnu proslavu na kojoj su se našle osobe koji više nemaju ništa zajedničko. Koje se, štoviše, više i ne poznaju. A sve zbog osjećaja povrijeđene taštine, zbog osjećaja smisla i besmisla, zbog straha od života i neumitnog starenja… Zapravo, živnula sam, pa bilo bi dobro naći tog Emila i uključiti ga u projekt obilježavanja 75. obljetnice života slavnoga kanadskog kantautora, tako da jedan čisto znanstvena stvar privuče pozornost šire javnosti, no problem je što se nikakav se Emil, ponavljam, nije spominjao među Cohenovim suradnicima. Stoga sam prešla na sljedeću temu, raspored pjevačevih koncerata u sklopu velike europske turneje. Bilo je to nešto grandiozno, puno imena mjesta i datuma, sve gusto složeno jedno za drugim. Za mnoge gradove nikada nisam niti čula te ih ne bih, da me netko pitao, znala locirati. Zanimljivo je da se mjesta nisu nizala po nekoj zemljopisnoj logici, na primjer, po zamišljenoj crti sjever-jug ili istok-zapad, nego posve slobodno, bez ikakvog reda i pravila: tako se vidi da je 25. srpnja 2008. gostovao u njemačkom gradu Lorrachu, dva dana kasnije bio je na Ljetnom festivalu u talijanskom gradu Lucci, dan potom nastupio je u Rimu, zatim je koncert održao u grčkoj Ateni i na kraju se našao u engleskom gradu Ledburyju. I onda je podvučena nekakva crta jer je drugi dio turneje najavljen za jesen, ali bez određenih datuma. Baš dobro, pomislila sam. Tu stanku između dva iscrpljujuća niza koncerata iskoristit ću za susret s Cohenom. Idem k njemu u Montreal.
Već sutradan uputila sam se s kolegom Haraldom Braunom, inače uglednim germanistom, u Beč. On je išao u posjetu svojoj ženi koja je u glavnome gradu Austrije snimala povijesni spektakl o usponu i padu Austro-Ugarske, a ja sam trebala podići vizu u veleposlanstvu Kanade. Bio je neobično vruć dan, sunce je nemilosrdno palilo asfalt i svako kretanje ulicama iziskivalo je izuzetan napor i nadljudsku izdržljivost. Bio mi je to treći doticaj s Bečom: prvi put sam bila prije više od dva desetljeća, intervjuirala sam jednog poznatog sovjetskog disidenta, ali sve je tako brzo prošlo da sam zapamtila samo nekoliko građevina koje se i inače često pojavljuju na razglednicama. Kao i da je tih dana skupina Black Sabbath imala veliki koncert u Areni. Disidentovo ime, naravno, nisam zapamtila. Drugi put sam u austrijskoj metropoli bila na nekom znanstvenom skupu o Srednjoj Europi i sve je bilo u znaku božićnog koncerta Patricije Kaas, Placida Dominga i Alejandra Fernandeza. Sad, treći put, našla sam se u nevelikoj prostoriji za stranke kanadskog veleposlanstva u kojoj su ugodnu svježinu održavala dva poveća klimatizacijska uređaja: jedan se nalazio iznad zaštitarova stola, a drugi na stropu, odakle je usmjeravao zrak prema vitrini s brošurama o lijepoj zemlji američkog kontinenta.
- Ah, ne moraš mi ništa reći! – rekao je Harald ulazeći u rashlađeni prostor. – Ne moraš mi ništa reći! Sve je jasno, sve! – i onda je predstavio svoju atraktivnu ženu, francusku glumicu koja nije govorila hrvatski.
- Bravo! – samo je izustila.
Germanist je za to vrijeme izvukao papir iz torbice na prsima i ispisao nekoliko kratkih rečenica.
- Izvoli, ako ti zatreba – pružio mi je ceduljicu, ali je zbog kratkovidnosti nisam uspjela pročitati. Primijetila sam tek da se u jednom retku isticao čudan znak, grb ili logo velike tvrtke te da se vjerojatno radilo o nekom sveučilištu. Zatim su njih dvoje počeli pričati na njemačkom i zapetljali se u neku strastvenu priču. S vremena na vrijeme izlijetale su riječi koje sam razumjela: «haus», «familie», «spiegel» i «wagen», ali cjelinu ipak nisam mogla složiti. Na kraju je ona nešto rekla na francuskom, nešto što nikako nije pristajalo uz njemačku priču pa sam pomislila da možda evocira poznate replike iz filmova u kojima je imala zapaženu ulogu. A igrala je, koliko znam, u Bessonovom Subwayu, s Isabelle Adjani, i Gorkome mjesecu Romana Polanskog, s Hughom Grantom kao partnerom. Ubrzo su supružnici završili svoju temu, a ja sam se, tko zna zašto, sjetila onog kolovoškog prijepodneva kad sam na ulazu u karlovačko gradsko groblje spazila najprije Jasnu, a zatim i Krešu. Krešo je, sad sam to ponovno osvijestila, djelovao jako umorno i poluraspadnuto, no možda sam ga takvim vidjela zato što više nismo bili zajedno. Možda mi se samo činilo da je propao. To je zavaravanje kojemu pribjegavaju mnogi ostavljeni ljudi, mislim, to vjerovanje da je njihovim bivšim ljubavima loše u novom životu, da su na neki način kažnjeni zbog izdaje. Ali istodobno sam i pomišljala da mu možda loše, nego je dan bio takav, težak, sparan i pun vlage koja je morala stvoriti lošu sliku svakoga tko se kreće ovako žalosnim mjestom. Pa sretali smo se i prije, odnosno poslije Vande, jednom smo čak autobusom zajedno putovali do Rijeke, ali nikad nisam pomislila da loše izgleda ili da djeluje potišteno. Baš naprotiv. Čak me i smetao taj višak radosti kod njega, jer uvijek se hvalio nekakvim velikim uspjesima. Basnoslovnim novcem. Stanovima, autima, svačime… Harald i njegova žena, poznata francuska filmska glumica, ponovno su naglo prešli na njemački, tako da sam s njima u društvu bila kao neki duh. Lebdjela sam iznad vrelog bečkog asfalta. Srećom, put nije bio dugačak: ubrzo smo se svi troje našli u vrlo otmjenom restoranu gdje su ljudi, kako se činilo, hodali na prstima i tiho, vrlo tiho izmjenjivali kratke rečenice. Harald je tankom ali snažnom rukom pokazao prema stolu u zamračenom kutu, a ljubazno osoblje začas se ustrčalo provjeriti je li sve na svome mjestu. Njihovu pozornost privukla je lijepa glumica, Francuskinja, čije sam ime začudo zaboravila, ali koju sam negdje vidjela puno prije negoli je postala Haraldovom ženom. Bila je vrlo zavodljiva, sva nekako ustreptala i blistava. Duga smeđa kosa joj se pri doticaju sa sunčevim zrakama upravo mistično prelijevala u različitim crvenkastim nijansama i neprestano izazivala pozornost okoline: hoće li jarko crveni pramen potonuti ili poletjeti? Hoće li netko glasno uzdahnuti? Hoće li pojuriti prema njoj? Ah, koliko god opčinjavala ova igra savršeno njegovane kose, majstorskog djela nekog vrhunskog frizera, toliko je promatrač bio svjestan da je u tome koncentrirana sva njena privlačna sila. Kosa i praktički ništa više. Pa je iz te perspektive doživljavao i filmove u kojima je igrala – osim Subwaya i Gorkog mjeseca – Jadnike Claudea Leloucha i Drakulu i sina Édouarda Molinaroa, gdje je bila partnerica Jeanu-Paulu Belmondu i Christopheru Leeu, dakle prvenstveno kao umjetnost u kojoj čaroliju proizvode nevidljivi kemijski procesi. Ubrzo sam se umorila gledajući je, gledajući to tjelesno savršenstvo koje nikada nisam uspjela postići i zbog kojega nikada nisam željela postati glumica. Nikad nisam maštala niti o bilo kakvom pojavljivanju na sceni, na mjestu gdje je čovjek gledan prvenstveno kao oblik. Bojala sam se svog sadržaja: nikad nisam znala hoće li se iz neke tajanstvene dubine bića pred strogo oko motritelja izvući nešto lijepo ili ružno. Harald je primijetio da mi je Juliette, tako je, da, zvala se Juliette!, uzburkala misli: nasmiješio se. Bio je to visok i skladno građen muškarac uredno začešljane sijede kose koji je u mladosti imao vrlo lijepo, gotovo dječje lice, a sad se ta ljepota pretvorila u neobičan spoj jednostavnih, strogih formi koje su ostavljale dojam ozbiljnosti i zadivljujuće unutarnje ravnoteže. Ustao je, izvukao mobitel iz džepa lanenog sakoa i povukao se prema posudama s cvijećem, a Juliette je pokušala sa mnom razgovarati na francuskom, ali bez nekog uspjeha. Na kraju se samo smijala, jer svojim odgovorima nisam uspjela sastaviti niti jednu normalnu, korektnu rečenicu. Riječi su mi pucale na najneočekivanijim mjestima. Pripisala sam to umoru i uzbuđenju zbog vize. Srećom pak su na stol počele stizati butelje najfinijeg provansalskog vina tako da smo svi troje ubrzo komunicirali očima nazdravljajući predivnim trenucima druženja. Château d'Yquem, Château de Selle… Dalje se ničega ne sjećam. Ili pak mislim da se neke stvari meni nisu mogle dogoditi.
Probudila sam se u Münchenu, na petom katu nove zgrade međunarodne zračne luke Franz Josef Strauss. Bilo je jutro. Kroz dugački stakleni koridor promicale su rijetke figure – pospani čistači i trgovci koji su otključavali staklene dućane. S vremena na vrijeme projurio bi i pokoji električni buggy. Debela staklena stijena bila je omotana neprobojnom maglenom zavjesom. Isto takvo sivilo, sjećam se, prije nekoliko godina pritisnulo je i pariški aerodrom Charles de Gaulle u Parizu: sjedila sam u dvorani za putnike i na velikom ekranu uz info-pult gledala zanimljive reklame za putovanja. Išla sam na koncert Bryana Ferryja. Imala sam dosta vremena, nikamo nisam žurila, a nisam niti imala ideju gdje bih taj višak mogla iskoristiti. Knjige mi nisu trebale, za neku ekstravagantnu odjeću nisam imala novaca, a za šetnju po Parizu nije bilo pogodno. Padala je, naime, kiša. Zato sam sa zadovoljstvom uronila u atraktivne krajolike zamišljajući da sam u toj prirodnoj ljepoti na zasluženom odmoru, odnosno da sam među tim predivnim drvećem i jezerima upravo kupila kuću koja će postati moj dom. I dok sam tako sanjarila kraj mene se odjednom stvorio znanac, jezikoslovac iz Beograda, zadihan od trčkaranja po golemom aerodromskom zdanju, te se odmah počeo jadati kako cijelu noć nije spavao zbog referata koji te večeri treba pročitati na nekom skupu na Sorbonni. Bio je vrlo pričljiv i ubrzo je prešao na glavnu ideju svoga izlaganja a to je stvaranje umjetnog jezika radi uspostave bolje komunikacije između ljudi i životinja. Čak je naveo nekoliko novostvorenih pojmova kako bi dočarao značaj svog pothvata. Bili su toliko milozvučni da sam još dugo, dugo, buljeći u beskrajni reklamni film o putovanjima u carstvo nepatvorene ljepote, vjerovala kako je to možda presudni element u postizanju sklada između ljudi i prirode. Pred večer, kad je kiša prestala, krenula sam u klub gdje je trebao nastupiti Ferry i pomislila kako jadni kolega jezikoslovac uz nadljudske napore, boreći se s tremom i umorom, tumači svoju zamisao o sporazumijevanju živih bića, pa mi je čak bilo pomalo i krivo što ne prisustvujem povijesnom trenutku prihvaćanja jedne tako ambiciozne ideje. Međutim, na ulazu u klub, i to u trenutku kad su pristizali zadnji posjetitelji, iznenada se pojavio beogradski jezikoslovac, opet sav zadihan od trčanja, i strašno se zbunio kad me spazio. Ovaj put mi se nije javio, projurio je pognute glave i nestao za jednim stolom u mračnom kutu. A u Münchenu je prolazilo mnogo ljudi koji su me na nekoga podsjećali: jedan koštunjavi starac na vrtlara iz Koprivnice, drugi na redara iz zadarske luke, treći na prodavača peciva iz Bologne. Sva ta lica negdje sam vidjela ili možda sanjala, i sva su slala neki mig da je, eto, sve istina, da se znamo i da ćemo se uvijek negdje prepoznati. Zanimljivo je da me i kasnije, kad sam se posve razbudila, držao taj osjećaj prisnosti s ljudima. Mda. O aerodromskim bi se putnicima mogao napisati vrlo nadahnut esej. Jer to su posebni putnici, to su ljudi s kojima se odlazi u nebo. Nakašljala sam se i hvatajući labilnu ravnotežu ustala, a s koljena mi je, kad sam se uspravila, ispala omotnica na kojoj je pisalo moje ime. Rukopis sam prepoznala: bio je pomalo kitnjast i smiren. Haraldov. Otvorila sam omotnicu i izvukla jedan od dva uredno složena lista:

Mi smo te, draga, dovezli u zračnu luku. Karta za Montreal je plaćena: radi se o letu LH 474 u 11 sati i deset minuta. Tvoje sjedište ima oznaku 36H. Prilikom čekiranja samo pokaži putovnicu ili kreditnu karticu. A ovaj drugi papir je preporuka za profesora Williamsa. On će ti srediti mjesec dana mirnog rada u savršeno opremljenoj biblioteci Sveučilišta McGill.

Ovaj drugi list, koji je bio preporuka za profesora Williamsa, bio je tako dobro presavijen da ga nisam htjela dirati. Bojala sam se da nešto ne pokvarim. Istodobno sam mislila kako je šteta što se ne bavim pisanjem: pa ovdje ima tako divnih sadržaja. Ljudi, prostor u kojemu se čovjek osjeća zaštićeno od prolaznosti i trošenja, pogled na maglu koja skriva čudesne krajolike. I, naravno, put u nebo kao nagrada za dobra djela. Da, velim, šteta je što ne pišem poeziju ili prozu: zauvijek bih ostala tu, u minhenskoj zračnoj luci, među svojima. Pozvala bih i profesora Williamsa iz Montreala, jer mislim da bi i njemu bilo zanimljivo sjediti u prostoru za putnike i zaneseno čitati rasprave o starijoj njemačkoj književnosti.
Poslije deset sati dugački hodnik koji je u perspektivi odlazio u maglu, u oblak od čestica rijeke Isar, podrhtavao je od glazbe, ljudskih glasova i zujanja strojeva. Rijeke ljudi otjecale su u mističnu bjelinu i u istoj točki izranjale iz nje. S lijeve i desne strane blještale su trgovine i kafići. Na mjestu koje je bilo označeno kao izlaz broj 18 stajala je pločica s natpisom «zatvoreno». Bio je to izlaz na kojemu sam trebala pokazati putovnicu ili kreditnu karticu za let do Montreala. Ah, pomislila sam, sve je bila šala. I plaćena karta i pismo za profesora Williamsa. Jer je, naravno, i ideja o putu u Montreal bila neozbiljna. Mora da sam se strašno napila u onom restoranu. I mora da sam jako uvrijedila Haralda i njegovu ženu, uglednu filmsku glumicu. Međutim, nisam se mogla sjetiti niti jednog detalja s ručka osim onog neuspjelog razgovora na francuskom. Najnevjerojatnije je to što sam se probudila u drugoj državi, u Njemačkoj, u Münchenu. A možda to i nije München nego neki drugi grad koji je za potrebe filma dobio novo ime? Sjećam se da sam jednom putovala vlakom u Zagreb na važni poslovni sastanak i da sam cijelim putem, ne bih li razbila tremu, čitala neku zabavnu reviju, a kad se putovanje približilo kraju pogledala sam kroz prozor i vidjela neobično ime postaje: Lipovac. Brzo sam zgrabila stvari i izjurila van. Vlak je nastavio put, a ja sam pitala prometnika kako bih najbrže došla do Zagreba.
- Do Zagreba? – zinuo je.
- Da, što me tako čudno gledate?
- Pa upravo ste izašli iz vlaka za Zagreb!
- Kako?! – pogledala sam prema crnoj točki koja se gubila u daljini. – Zar ovo nije Lipovac?
- Ovo je Hrvatski Leskovac – uzvratio je prometnik i okrenuo se prema zgradi na kojoj je stajao natpis. – Ah, k vragu, i ti filmaši! Zaboravili su maknuti svoj rekvizit… Znate, ovdje su jutros snimali neke scene pa je ostala ploča s nazivom mjesta…
Mislim, dakle, da sam se i u Münchenu našla zbog neke zabune, odnosno da se nisam našla u Münchenu nego u Beču, u bečkoj zračnoj luci Schwechat. Stoga sam ponovno otvorila onu omotnicu na kojoj je pisalo moje ime i u jednome od pisama pročitala: «mi smo te, draga, dovezli u zračnu luku». Sve je upućivalo na Beč. Da, to je Beč, ali s neke druge strane. Međutim, kad sam se u nekoliko trgovina raspitala koliko kilometara ima do središta Beča, svi su mi odgovorili – oko 350. Dakle, Harald i Juliette ipak su me dovezli u minhensku zračnu luku. Kako – ostat će to samo naša tajna. Kao što će promašivanje gradova ostati nekom vrstom konstante u mom životu. Sjećam se tako svog maturalnog putovanja u Firencu 1971. godine. Nakon razgledavanja umjetnina u znamenitoj galeriji Uffici trebali smo autobusom stići do hotela negdje u okolici grada, no nas nekolicina malo je više popila slatkog talijanskog vina i zalutala u onim uskim uličicama i zakasnila na autobus pa smo do hotela odlučili ići auto-stopom. Stao nam je neki rasklimani fiat, a vozač je rekao da ide baš tamo. I tako smo se vozili, nekoliko sati, pričali na lošem engleskom i na kraju došli do nepoznatog naseljenog mjesta koje je bilo oblijepljeno plakatima Led Zeppelina. Bio je to Milano. Stadion Vigorelli. Sve je bilo spremno za početak koncerta slavne rock-skupine. No, mi ne samo da nismo imali ulaznice, nego nismo imali niti novaca pa smo se muvali oko ulaza u stadion. Ljudi su se gurali i vikali, htjeli su ući, ubrzo je počelo i naguravanje i potom žestoka tučnjava. Odnekud je dojurila policija, na gomilu je bačen suzavac. Čuli su se povici «Bastardi! Assassini!». A Led Zeppelini su svirali Immigrant Song, koji se sjajno uklopio u ritam velikog nemira. Naši nastavnici su, dakako, bili zabrinuti za nas. Dugo su nas čekali u autobusu pa kako se nismo pojavljivali obratili su se policiji. No dobro, na kraju je sve sretno završilo, našli smo se s ostatkom razreda i pratnjom, a po povratku kući dobili smo ukor ravnatelja zbog pijančevanja. Obavijest o našem nestašluku obišla je sve razrede u školi. Sutradan su svi moju mamu pitali što se to tako ružno dogodilo, a ona je odgovarala da se radi o nesporazumu ili zabuni, jer kod kuće nikada ne pijem niti sam ikad odnekuda došla pod utjecajem alkohola. Mama je u stvari za sve okrivila ravnatelja škole rekavši da je čovjek bio ljut što mu tata kao predsjednik stambene komisije nije dodijelio veći stan. Eto, iz svega se mogu napraviti priče koje imaju malo veze sa stvarnošću. Tako otprilike djeluje i ovo putovanje u Kanadu: sjedim u, navodno, minhenskoj zračnoj luci i čekam let za Montreal samo zato da bih bivšoj prijateljici Jasni dokazala da mogu naći stanovitog Emila iz pratećeg sastava Leonarda Cohena. Ma ludo, nešto skroz ludo! Ili, što bi rekla moja susjeda Dunja, dobar jezik više vrijedi nego deset prstiju!
Ipak, sve je moguće, i zgrada u kojoj sam se nalazila doista je bila minhenski aerodrom. Pisalo je to na velikim plakatima. S vremenom je redove plastičnih sjedalica u trenu ispunilo šareno društvo, mlađarija, oronuli starci, brbljavi radnici. Najbučniji su bili ukrajinski školarci, možda maturanti, koji su se odnekud iz Europe vraćali kući. Troje učenika okružilo je svoju kolegicu koja je na koljenima, na poderanim trapericama, držala skupocjeni laptop i puštala glazbene spotove po željama. Annie Lennox Live, Radiohead, Sonic Youth Official Video. Rammstein. Dvije djevojke su malo po strani izvlačile stvari iz putne torbe i divile se dobrim komadima odjeće. Tommy Hilfiger, Anna Klein, Jil Sander, Sonia Rykiel, D & G, Benetton. U toj graji i svjetlucanju različitih zabavnih naprava nisam niti primijetila da se ispod natpisa «izlaz broj 18» pojavio dugački stol na kojemu su titrala dva kompjutora i ploča Montreal. Oko stola su se već gurali neki putnici s otrcanim torbama, uglavnom Rumunji. S takvim torbama smo 60-ih i 70-ih godina išli na Velesajam i trpali u njih prospekte socijalističkih poduzeća. Na njihovim su se torbama razaznavale reklame poznatih zapadnih robnih marki. Otisnula sam se u bujicu koja je potekla kroz svjetlucavi tunel.
Zrakoplov je bio prostran i nisam se odmah mogla snaći tako da mi je mjesto pokazala ljubazna domaćica. Smjestila sam se u redu s dva sjedišta, do prozora. Kraj mene se ubacio dugokosi Rumunj, jak i nemiran muškarac koji je svaki čas kopkao po pohabanoj kožnoj torbi. Nekoliko puta pokušao je sa mnom zapodjenuti razgovor, ali od toga nije bilo ništa: ja nisam znala rumunjski, a on nije govorio nijedan svjetski jezik. Kasnije se malo smirio i pokušao se usredotočiti na filmove koji su se mogli pratiti na ekranu, na sjedištu ispred, ali u svima se puno govorilo, i to engleski ili njemački. Međutim, nije se obeshrabrio nego je svoju živahnost usmjerio prema domaćicama: kad god bi se stjuardesa pojavila s kolicima punim alkoholnih i bezalkoholnih pića on bi mahnuo golemom rukom i zgrabio sve što bi mu ponudile. I onda bi dugo pio, glasno mljackajući i podrigujući od zadovoljstva, gnijezdeći se u ono malo kvadratnih centimetara i, kako mi se činilo, nijemo me prekoravajući što ne znam njegov jezik.
Da, zanimljivo je kako neki ljudi dobiju poriv za pričanjem na putovanju! Čim osjete da suputnik zna šutjeti – počnu govoriti o sebi i svojim problemima, objašnjavati stvari koje zasigurno nikad ne dotiču kod kuće ili na poslu. Možda je to strah od praznine ili nepoznatog, jer putnik iza sebe ostavlja uporište, svoj dom, ili barem simboličko polazište, točku iz koje se otisnuo duboko u prostor ili visoko na nebo. U toj situaciji izmaknutog čvrstog tla pod nogama čovjeku se kao jedini pouzdan oslonac čini priča. Sjećam se jednog putovanja vlakom u Zadar kad sam kupe dijelila s krupnim vozačem kamiona koji me neprestano obasipao pitanjima koliko imam godina, gdje radim, odakle sam rodom i slično. Isprva mi je to zapitkivanje išlo na živce, a kasnije sam pomislila da ću ga se najlakše riješiti tako da izmislim nepostojeći identitet i nekakvu skroz šašavu priču. Pa sam mu rekla da se zovem Lovorka, da sam završila studij ekonomije i da nigdje ne mogu naći posao. Čovjek je nakon toga šutio i tek me s vremena na vrijeme počastio kojim sažaljivim pogledom pa sam se poveselila kako sam ga se zauvijek riješila. Bila sam čak sigurna da neće niti primijetiti kad izađem van, no kad sam tiho ustala i iskrala se na hodnik, jer se, eto, približavalo moje odredište, golemi šofer se naglo trgnuo i potrčao za mnom van.
- Čekajte, Lovorka! Čekajte, sjetio sam se! Moj prijatelj ima gostionicu na ličkoj magistrali… mogao bih vam srediti neki posao kod njega!
Suputnik Cincar pak, s kojim sam letjela u Montreal, nakon trećeg ili četvrtog piva potonuo je u san i grubo zahrkao. Grrrkh! Na sjedištu ispred mene smjestila se postarija gospođa srebrne kose s upadljivim modrim preljevima. Bila je sitna, srećom, pa mi nije zaklanjala pogled na središnji monitor u zrakoplovu gdje su se stalno izmjenjivale informacije o letu: visina, brzina, temperatura zraka, broj prijeđenih kilometara, udaljenost do odredišta i mjesno vrijeme u Montrealu. Ponekad bi između tih brojki zabljesnula i zemljopisna karta s prikazom trenutne pozicije letjelice. Meni je ovo bio prvi let preko oceana te sam sa zanimanjem pratila sve što se ticalo leta. No, kad smo se našli iznad Irske, dotad tiha i krotka ženica počela se vrpoljiti, okretati lijevo i desno, da bi potom i ustala i svaki čas razgibavala noge. U početku je kratko stajala uz sjedalo, minutu ili dvije, a kasnije sve dulje i dulje te na kraju od njene sive vestice nisam vidjela što piše na monitoru. Smetalo mi je što ustaje baš u trenutku kad želim vidjeti kolika je temperatura zraka ili koliko je vremena ostalo do slijetanja u Kanadi. Smetalo me i kad bi išla protezati noge baš kad se dijelio neki obrok ili piće. Pomislila sam da ona to radi namjerno kako bi iritirala svoje susjede, poglavito mene. Čak mi se činilo da je i položaj njenih tankih usnica vrlo podrugljiv. Kad je jednom tako ustala i počela se ogledavati po zamračenoj unutrašnjosti zrakoplova, zamolila sam je da sjedne. Žena me pogledala i vjerojatno se htjela nasmiješiti ali su joj usne poprimile nepodnošljivo sarkastičan izraz i to me dovelo do bjesnila. Izbacila sam nekakvu ružnu psovku i tako probudila Cincara. No starica me očito nije razumjela.
- Što se dogodilo? – dotrčala je stjuardesa iz prednjeg dijela aviona.
Sjedokosa žena brzo se spustila u svoje gnijezdo. Cincar se, mamuran od sna,
ošmrknuo u nekakvi zgužvani papirić i bez riječi okrenuo na bok. Prljavi papirić odbacio je na prazno sjedište kraj starice. Očekivala sam da će se srebrnokosa dama zgroziti zbog ovakve drskosti i osuditi čovjeka, barem pogledom, kao stroga učiteljica, no ona je kukavički okrenula glavu i glumila da nekoga čeka. Da čeka nekoga tko, naravno, neće doći. Jedna takva glumica stanovala je i u mojoj zgradi. Trideset godina bila je udovica, ali se i dalje ponašala kao da je muž uz nju te se za svaku sitnicu mora s njime savjetovati. Muža je, naime, smatrala pametnim čovjekom, osobom koja «zna razgovarati», pa se ni sa kime nije upuštala u diskusije nego je govorila da o spornim stvarima najbolje zna njen muž. Dok je čovjek s jedne strane nije mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep, ona je čovjeka uvijek uhvatila na djelu kad je to bilo najmanje poželjno. Izašla bi, recimo, na stubište u neke sitne sate, kao slučajno, baš kad sam se mamurna vraćala kući s neke zabave, ili bi mi prepriječila put u trenutku kad bih jurila na neki važni sastanak. Takav tip je i ova u zrakoplovu: ustane sa sjedišta baš kad na monitoru želim vidjeti koliko je vremena preostalo do kraja putovanja. Svaki put kad bi se tako krivo ustala znakovito sam pročistila grlo. Međutim, niti na mene se nije osvrtala nego je nakon svake šetnje ili ustajanja dublje potonula u svoje gnijezdo i sa zadovoljstvom izula cipele. Kad je jednom tako dovoljno duboko potonula, odnosno kad joj se glava spustila na plastični naslon, slično kao mom susjedu Cincaru, skupila sam snagu i šutnula te staračke postole u mračni prolaz između monitora s informacijama i toaleta. Potom sam klonula, zadovoljna što sam se istodobno osvetila i svojoj susjedi koja se na stubištu pojavljuje onda kad ne treba. Šteta što ovaj šut nije vidio nitko iz moje zgradi, sigurna sam da bi mi čestitali na hrabrosti. I šteta što u blizini nije bilo moje bivše prijateljice Jasne: i njoj bi se dopao ovaj čin. Malo kasnije skliznula sam u mračni prostor između sjedalica i pipala rukom uokolo ne bih li našla još nešto što bi se moglo opaliti nogom. Bilo je vrlo tijesno među tim stolcima, no imala sam sreću što sam nanjušila još jedan veći otvor, u kojemu je bilo jako ugodno, i spustila se unutra. Međutim, nisam uspjela prijeći ni sto pedeset metara kad se naprijed začuo lavež pasa i krici. Okrenula sam se i potrčala natrag. Meni iza leđa upalila su se svjetla; kad sam se okrenula ugledala sam tijela dva vučjaka, koji su skakali po tračnicama.
- Evo je! Bjelka! Strelka! Drži je!
Zastala sam kao ukopana: što ću sad? Hoću li biti kažnjena za nepodopštinu? Je li me tko gledao? Oprezno sam ustala i udobno se naslonila na naslon sjedišta. Potom sam začula i bliže i dalje glasove te osjetila prodoran zadah znoja koji je dolazio od mog susjeda. Bio je to trenutak sna, trenutak u kojemu sam sanjala ključni prizor iz romana Omon Ra Viktora Pelevina, događaj u tunelu moskovske podzemne željeznice koji su Rusi, kako piše Pelevin, snimili kamerom i predstavili ga svijetu kao tobožnji program osvajanja Svemira. Bjelka i Strelka imena su, kao što je poznato, pasa-astronauta koji su se sretno vratili iz čuvene sovjetske svemirske avanture. Nitko, međutim, nije spominjao ni Bjelu ni Strelku, nego je glas preko zvučnika najavio Montreal. Otvorila san oči i ugledala staru sjedokosu gospođu kako bosa cupka u prolazu između sjedala i nešto tumači zbunjenim stjuardesama. Gospodin koji je sjedio paralelno sa starom gospođom, u redu gdje su bila po tri sjedišta, kleknuo je na pod i nešto mrmljao putnicima koji su se pokušavali probiti prema toaletu. Tada sam shvatila da je komešanje nastalo zbog ženinih cipela koje sam šutnula u mračni kut zrakoplova. Odnosno zbog osvete svojoj susjedi koja se uvijek pojavljivala tamo gdje ne treba i koja je uvijek tako tajanstveno šutjela da sam imala osjećaj kako me neprestano ogovara po susjedstvu.

ponedjeljak, 05.07.2010.

SLAVKO MIHALIĆ KAO KRITIČAR

Zasanjani evo se iznova budimo


Sa strane, iz one uvijek iste prijetnje
Padaju male lešine pune radosti
Potonu u papir, u stol, još dublje, u
postojanje
S. Mihalić, U stol, još dublje, u postojanje


Da je Slavko Mihalić jedan od najvažnijih hrvatskih pjesnika XX. stoljeća osvijestila sam davnih gimnazijskih dana, negdje početkom 70-ih godina, i to na pomalo nesvakidašnji način. Prije, ipak, moram napomenuti da sam za njega čula puno ranije, još u osnovnoj školi, jer su roditelji bili pasionirani čitatelji te su često iz mjesne knjižnice donosili zbirke suvremenih domaćih pjesnika. Među tim knjigama bile su i Slavkove. Potom, njegovi su se lirski zapisi ponekad mogli naći na stranicama kulture „Karlovačkog tjednika“, što sam obvezatno čitala zbog Slavkove dirljive vezanosti za zavičaj, osobito rijeke i prigradske krajolike. Tada sam otprilike shvatila da je Mihalić veliko ime, da je ugledan i da njegove riječi imaju posebnu vrijednost. Ili težinu. Mnogo se, naime, i obilato tih godina „trošila“ poezija. Čitali su je ljudi koji nisu mogli bez kulture, ali i mi djeca kojoj je poezija u svakodnevni život došla preko popularne glazbe. Sve smo tako intenzivno, tako intenzivno upijali: pjesmice iz dosadne školske lektire, poeme davnih klasika, prepjeve Beatlesa i Jacquesa Brela, sjetne melodije Arsena Dedića, nestašne kitice Pere Zupca. Vjerojatno je taj neobuzdani,„poetski“ duh vremena potaknuo nečiju zamisao da rastanak s gimnazijskim klupama obilježimo dojmljivim, poznatim stihovima koji dočaravaju uspješan završetak našega školovanja. Razred je za to zadužio mene, eto, mene, koja sam sanjala o karijeri akademske slikarice i... No dobro, prihvatila sam izazov i počela listati razne pjesničke antologije ne bih li u nekoj od njih našla zgodan materijal za našu završnu pjesmu. I naišla sam na Mihalićevu pjesmu Približavanje oluje. Stihovi su me oduševili, bio je to pravi vodoskok osjećaja prirode i ljudi, osjećaja vremena, slutnje, tišine i krika, puna snažnog dramskog naboja. Danas se ne sjećam što sam i kako mijenjala u Slavkovom remek-djelu, ali pamtim pjesmu, ritam, glazbu olujnog doba. Bilo je to, dakle, vrijeme kad sam Slavka Mihalića definitivno otkrila kao svog omiljenog pjesnika, kao europskog klasika. Postali smo najprije nevidljivi sugovornici, ljudi koji se „znaju“ po ukusu, dok smo se stvarno upoznali puno kasnije.
Godine 1995. karlovački ogranak Matice hrvatske utemeljio je zajedno s Ivanom Pucakom, ocem prerano utihlog pjesnika Zdravka, nagradu za najbolju pjesničku zbirku mladog autora Zdravko Pucak. U prosudbenome povjerenstvu našli su se pjesnici Slavko Mihalić i Gojko Sušac, i ja. Bila sam isprva sretna što je moj „idol“ predsjednik žirija i što ću s njime raspravljati o rukopisima koji konkuriraju za nagradu, no ubrzo sam se počela pitati kako će izgledati to naše žiriranje. Hoćemo li doista raspravljati o pristiglim rukopisima ili ćemo samo slušati što kaže Slavko? Dvojbe je raspršio prvi sastanak: Mihalić je iz torbe izvadio neuglednu bilježnicu na kockice, kakvu djeca u školi koriste za matematiku, i na brzinu je prelistao:
- Evo, ja sam obavio svoje, a sad izvolite vi!
Listovi bilježnice bili su gusto ispisani sitnim slovima, rukopisom koji se mjestimice doimao nevještim i naivnim. U svakom slučaju odavao je osobu koja je s puno ljubavi obavila jedan važan posao. Slavko je, naime, precizno opisao svaki rukopis: ime i prezime autora, naslov zbirke, broj stranica, ponekad i broj ilustracija te opći dojam (uredan, neuredan, cjelovit, manjkav i slično). Potom je dao ocjenu: prvo deskriptivnu, kao niz impresija, a onda i brojčanu. Nekim rukopisima davao je i komentar u stilu „treba doraditi“ ili „izvanredne slike, ali ima dosta gramatičkih pogrešaka“. Mi, na žalost, nismo tako temeljito i nadasve zanosno prosuđivali rukopise: napisali smo tek rečenicu-dvije o svakom tekstu i dali mu brojčanu ocjenu. Na kraju smo sve ocjene zbrojili i tako izdvojili tri-četiri rukopisa s najvećim brojem bodova, odnosno najvišim ocjenama. O finalistima smo zatim dugo diskutirali i ponovno ih ocijenili tako da je pobjednik (ili pobjednici, kad bi ih bilo više) uvijek zaslužio nagradu. Ta otvorenost i nepristranost, oličena u Slavkovim đačkim bilježnicama, ostala mi je u sjećanju kao vrhunska profesionalnost u sferi koju omeđuju vrlo nepostojane granice ukusa i etike, kao mjera života.
Sve se to sad na čudesan način razotkrilo u Mihalićevim kritičkim radovima objavljenim u novinama za kulturu „Telegram“, ta famozna „dječja“ teka s pomno složenim refleksijama, usputnim bilješkama i komentarima. Riječ je o tekstovima iz 60-ih godina, člancima, osvrtima i prikazima tiskanim u razdoblju od 1960. do 1968. Ovdje je Mihalić, nastavimo li priču o bilježnici s ocjenama, izložio vrijeme, njegove ljude, djela i djela. Duh. A bilo je to, što se kaže, turbulentno doba. Vrijeme puno političkih vratolomija, ali i umjetničkih izazova, radosti i razočaranja. Slavku su Mihaliću 60-e donijele brojna priznanja za poeziju, bio je tada tajnik književničkih društava (saveznog i republičkog), osmislio je nekoliko međunarodnih literarnih projekata, no najznakovitije su ga obilježile 1960. pokrenute novine za kulturu „Telegram“, gdje je bio isprva tehnički urednik, potom i urednik. S kultnim „Telegramom“ Mihalić je unio živost u prilično siv književni život socijalističke Hrvatske, ali je s njime i pao krajem 60-ih, kad se drznuo objaviti tekst Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Danas i na ovome mjestu nije moguće ponoviti pothvat „Telegrama“ i ljudske i profesionalne sudbine Slavka Mihalića jer je jednostavno sve drukčije – od društveno-političkih prilika preko države pa do čitateljske publike, ali je moguće mnogo toga otčitati i pratiti u vremenima koja su slijedila.
Upadljiva je, ponajprije širina Mihalićeva pristupa knjigama: iz popisa knjiga kojima se ozbiljnije pozabavio dade se zaključiti da nije imao svoje favorite. Njegov interes nisu omeđivale ni nacionalne ni žanrovske granice. Pisao je o djelima hrvatskih klasika (Miroslav Krleža, Ivan Raos, Petar Šegedin, Vojin Jelić), knjigama manjinskih autora ili pisaca iz susjednih zemalja (Heimito von Doderera, Nandor Major), radovima istaknutih imena bosanskohercegovačke, srpske i makedonske književnosti (Miodrag Žalica, Oskar Davičo, Momčilo Milankov, Bogdan Bogdanović, Vlada Bulatović-Vib, Vlada Urošević), mladim hrvatskim pjesnicima (antologija recentnog hrvatskog pjesništva, Željko Sabol) ali i djelima pisaca koji su bili zabranjenu zemljama realnog socijalizma (Aleksandar Solženicin). Pritom su ga odabrane knjige doista zanimale: jednom bi ga privukao neobičan naslov, drugi put „dobre vibracije“, treći put piščev skok u novo polje ili žanr. Slavkovi prikazi nikad nisu bili „činovnički“, blijedi i sastavljeni po zadatku, nego životni, oduševljeni i čak nekako organski vezani za svaki tekst kojega se dotakao. Čitatelj je uvijek na kraju imao dojam da to nije sve, da u prikazanoj knjizi postoji „još nešto“, možda najvažnije što će Mihalić otkriti na sasvim neočekivanome mjestu – u svojoj poeziji, kao asocijaciju ili veliku istinu. Prisjetimo se samo naslova nekih od njegovih pjesama: Vrijeme je za jedno opasno odricanje, Mladoj pjesnikinji, Postanak pjesme, List iz slikovnice, Povratak pjesnika (u dom svojih starih), Pišeš li u pijesku, Hoće li biti mjesta za tebe?, Iz dalekih provincija, U nestrpljivosti ili nadahnuću, Čarobne riječi, Što nije bilo savršeno... Nisu li to misli vodilje Slavkovih kritika? Sjećanja na pročitana djela? Ulomci, riječi, da parafraziram jedan njegov poznati stih, koje neprestano žude za gozbom slova i velikim zadivljenim očima?
Slavko Mihalić nije samo pisao i čitao visoku literaturu, on je i skrbio o njoj. Kad je pisao pjesme ili kritike uvijek ga je zanimalo tko ga čita ili sluša. Želio je upoznati svog sugovornika, sudruga, pitati ga je li razumio skrivenu poruku koju mu je uputio, interesirao se imaju li slično mišljenje o temeljnim „stvarima svijeta“, gledaju li iste filmove i, naročito, slušaju li istu glazbu. Ta ljubav prema drugome osjećala se dok je govorio svoje stihove, odnosno dok ih je šaptao, nježno, kao da se boji da će nešto srušiti u krhkom prostoru stvarnosti i tako upropastiti čaroban trenutak posvećenosti umjetnosti. Pjesnikov šapat čuo se i u običnim novinskim tekstovima, između redaka, dakako, kao poanta ili podsjetnik, kao znak da su pred čitateljem prave stvari.
U takvom su tonu složeni Mihalićevi članci iz „Telegrama“: iz njih izvire briga za sve što čini književni život, on strepi nad svakom šutnjom bojeći se da u njoj ne potone daroviti mladi pjesnik, zgranut je nad sve nižom razinom pismenosti u srednjoj školi, užasnut idejom da bi svijet mogao nestati u nekoj mahnitoj nuklearnoj eksploziji, nezadovoljan što su izdavači nezaustavljivo opsjednuti zaradom i tako dalje. Slušajući danas ta njegova (polu)glasna razmišljanja možda bismo zaključili da se tih nevjerojatnih 60-ih profinjena pjesnička duša vješto iskradala iz politikom opterećene stvarnosti upirući prstom u nesavršenosti iz svoje okoline, međutim, Slavko Mihalić nije bilo osoba koja bi čeprkala po drugorazrednim temama i gnjavila s posve nevažnim sitnicama samo zato da skrene pozornost s pravih problema. Njegovo oštro oko zaustavljalo se na onim stvarima koje nam i danas zadaju glavobolje, i to veće nego prije nekoliko desetljeća. Evo nekih od njih: slabljenje zanimanja za dobru knjigu, pošast zabavnih sadržaja u medijima, potreba za boljom promidžbom kulture, nezadovoljavajuća suradnja književnika i novina, birokratizam knjiških sajmova i manifestacija, improvizirane kulturne veze s inozemstvom, problem autorskih prava ili potreba za afirmacijom književne kritike. Nisu li to i danas goruća pitanja naše (i ne samo naše) kulture? Nisu li i u današnjim novinama spomenute teme na prvome mjestu? Družeći se sa Slavkom Mihalićem, i njegovim tekstovima iz 60-godina prošloga stoljeća, spoznat ćemo, s jedne strane, koliko je zapravo „stalan izazov umjetničkog djela“, kako je naslovljen jedan od njegovih tekstova, a s druge koliko su postojani i „vječni“ problemi neadekvatnog tretmana umjetnosti na našem prostoru. Ukratko, shvatit ćemo koliko je Mihalić aktualan i danas, pa i svevremen, no o tome će svjedočiti neki drugi naraštaji čitatelja (ili slušatelja).


Moj predgovor knjizi sabranih kritika Slavka Mihalića "Stalan izazov umjetničkog djela". Karlovac, 2010.

četvrtak, 03.06.2010.

ČEMU KLASICI?

U djetinjstvu, u stanovitoj dječjoj dobi, vele upućeni, stvaramo sliku svijeta koja će zauvijek ostati s nama. Određujemo odnos prema prirodi i prostoru vječnosti. Neki kažu da su tu u igri roditelji i klimatske prilike, no teško je povjerovati da se duhovna uporišta i osobnost izgrađuju «samo tako», uz pomoć izvanjskih utjecaja i ponešto naslijeđenoga materijala. Možda je svemir nastao ni iz čega, kako u posljednje vrijeme govore fizičari, ali moj svijet sigurno nije. Moj svijet nije nastao ni djelovanjem blage kontinentalne klime ni njegovanjem naslijeđenog češko-hrvatsko-talijanskog materijala. Moj krajolik, životinje, ljude, nebo, hranu, zrak i osjećaj ugode stvorile su priče koje su izrasle iz drugih sfera, iz riječi i snova koje su tijelom postale i nastanile se u svekolikoj realnosti.
Prvih se doživljaja ne sjećam: bile su to vjerojatno nekakve mrlje i zvukovi, nešto što se postupno pretvaralo u predmete i lica, boje i mirise. Nešto što je potom dobivalo imena, što se glasalo, ostavljalo trag. Crvenkapica, Trnoružica, Kai i Gerda. Vlak u snijegu, Otok s blagom. Divila sam se maloj Heidi koja je živjela s djedom u Švicarskim alpama, sanjarila o društvu dječaka iz Pavlove ulice. Razmišljala o Alisinoj zemlji čuda. Sve je u knjigama iz naše knjižnice bilo tako lijepo, blisko i prepoznatljivo: činilo mi se da plavokosi krojačev sin Ernest Nemecsek živi u susjedstvu, da slikoviti Antuntun iza škole smišlja neku osvetu strogim učiteljima, da u dvorištu veselo skakuće dražesni Bambi, ali i da obični ljudi nose nešto posebno. Naši vatrogasci, vrsni tekstilci, spretne frizerke i marljive domaćice. Toni, recimo, najgori đak u razredu, zračio je kao moćni Feri Acs, skromni električar Ivan doimao se poput pustolovnoga moreplovca Kolumba a prodavačica iz obližnjeg dućana kao čudesna Mary Poppins. Tada sam shvatila da se radi o tajni, velikoj tajni koju dijele samo oni što žive u umjetnosti i za umjetnost te da je nevjerojatna povlastica uzeti književnost kao svoj poziv. Stoga sam radosno prihvatila izazov da budem istodobno ja i netko drugi. Da dijelim vječnost s literarnim junacima. I počela sam se čitati kao nemirna Madame Bovary, i žudjela sam za Gmundom kao strastvena Milena Jesenska, i naivno sam gledala povijesne događaje kao začuđena djevojčica iz Tolstojeva Rata i mira, stojeći u sjeni (i svjetlu) velikana.
Vrijeme je neprimjetno prolazilo, krajolici, ljudi, nebo… sve se mijenjalo, odlazilo, dolazilo, miješalo se. Lica dragih osoba nestajala su u Australijama, Amerikama, u teškim poslovima, zaboravu, ratovima, kraju puta. Ostale su samo slike, glasovi, onaj sjaj koji su ljudima dali dvojnici iz knjiga. Ostao je duh. Osjećaj svevremenosti.
Poetska crtica, reći će netko. Zanos. Pozitivne misli. Ali nije. Ili nije samo to. Birane riječi moj su svagdan: glasovi lektire, vrhovi kojima se - dopustite da malo slobodnije prepričam Pasternaka – dotiče ljepota svijeta, jedinstvenost i neponovljivost postojanja. I onda opet evo tajne, odnosno njenoga otkrića: duh vrhova jednom pušten u zrak ne umire. Ne posustaje i ne slama se. Jednom pročitane knjige isto su što i jednom rođeni ljudi: one rastu, razvijaju se i oplemenjuju svakoga koga dotaknu. Ostavljaju trag. I naznačuju nove putove u nepoznato…
To je otprilike tlo ili ozračje dobrih biblioteka i njihovih kuratora, ljudi sa sudbinom literature. Čuvara duha koji bdiju nad svijetom. Njihovo je poslanstvo u tome da stalno napučuju svijet odabranim književnim dvojnicima i šire istinu, veliku istinu, da nitko nije sam na svijetu. Niti će ikada biti.

ponedjeljak, 17.05.2010.

SLAVA

Kakve nam utjehe nudi slava? Ili se tek želi riješiti asocijacija što ih potiču riječi iz susjedstva opterećene slikom protjecanja, prolaženja i razlijevanja – slap i slast? Zapravo je neobično da dva tako frekventna suglasnika, kao s i l, i to još u kombinaciji koja vizualno dočarava suprotno stanje (zastoj, zatvorenost i nemogućnost kretanja u prostoru), izgrade pojam koji hlepi za neograničenim i vječnim. Objašnjenje vjerojatno treba tražiti u ikonici spomenutih slovnih znakova. Slovo s izvedeno je iz slike krivudave ceste, takozvanih serpentina, koje su nazvane po zmiji (serpens na latinskome znači zmija). Ili u jednostavnijoj varijanti iz srpa, koji je isto tako zakrivljen. Oko po spomenutim dvama objektima klizi lako i živo, s time da u potonjemu slučaju, kod srpa naime, motritelj treba paziti da ne skrene s linije, jer mu tada gledanje može biti pogibeljno (posebno ako pritom okrzne i čekić). L pak nosi ideju statičnosti, jer po svojoj konstrukciji podsjeća na labirint, dakle na nešto što nema izlaza. I kad se ovako shvaćeni s i l nađu zajedno, za očekivati je da im se pribavi odgovarajuće postolje, na kojemu bi se mogli razvući u formi spomenika.
Zapravo rodoslovlje riječi slava dolazi iz praslavenskoga pojma slava, s homonimima u litvanskome i latvijskome, a što znači “čast, hvala”. Slava, dakle, pretpostavlja poštovanje u očima drugih. I riječ slovo, kojim gradimo predodžbu o svijetu, prati i stvara slavu. Jer, kao što citira ruski klasik Ivan Bunjin smisao svojega posla, “Stvari i djela, ako nisu zabilježena, tamom se prekrivaju i u grob zaborava odlaze, dok zabilježena živa ostaju…”.
Svi sanjamo slavu. Jer smo Slaveni. Na engleskome bi se to pisalo Slaves, “robovi”. To jest, reko bi se da smo robovi ljepote i časti. Zato se valjda i ne ljutimo na znamenitoga francuskoga romanopisca Honoré de Balzaca, koji je u jednom svom rado čitanome djelu napisao: “Pokažite Slavenu ponor i on će skočit u njega”. A za skakanje u ponor mogu se, kao što je poznato, upotrijebiti sljedeći francuski izrazi: se précipiter, se jeter, sauter i bondir. Bondir je možda najprikladniji, jer podsjeća na slavnoga Jamesa Bonda. Na dijamante koji su vječni. Na nas.

četvrtak, 15.04.2010.

ŠTO ZRAČI KAD PREVODILAC POPRAVLJA ORIGINAL?

Gospođe i gospodo, kolege i prijatelji,
U svojoj prevoditeljskoj djelatnosti nebrojeno sam puta, baš kao i Vi, nailazila na izvornike koji nisu bili savršeni. Ili završeni, ako mi dopustite sasvim malu indiskreciju. Susretala sam nelogične rečenice, neprobojne tvorenice, pogrešno napisana imena osoba s provjerljivom biografijom, nevješte umjetničke postupke i tako dalje. Nailazila sam i na tragove cenzure, neke više sile koja je opsjedala autore i u zadnji čas im izmicala prava, dobra rješenja. Prepoznavala sam stanja teškog pijanstva u tekstovima uglednih pisaca, a u novije doba, otkad se služimo osobnim računalom, točno sam znala koji se virus ugnijezdio u autorove dokumente i s kojim programom ima problema. Moje urednike te sitnice, naravno, nisu zanimale jer su se bavili drugim, naoko puno važnijim stvarima, a i da su im bila zanimljiva ta svojevrsna žutila u visokoj kulturi – zacijelo bi mi rekli: «Ha, zgodno! Tako veliki književnik a ne zna da romanika i romantika ne znače isto… Pa daj to negdje zapiši, te lapsuse, mislim, čitateljima će to sigurno biti interesantno…» Kritičari pak nikako nisu voljeli takve životne teme. Ljutili su se. Jedan mi je, sjećam se, tumačio kako uvijek treba gledati smisao cjeline, ideju i stil djela, a da čeprkanje po greškama nije ništa drugo do zloba, obična ljudska zloba i glupost. Svi mi koji razumijemo što pisac želi reći, tobože, dobro znamo da se čovjek u stvaralačkom zanosu može zabuniti te mu trebamo biti zahvalni za ono što nam je majstorski dočarao. A grešku, ako je baš tako upadljiva, «poklopimo» neupadljivom bilješkom da je «tako u tekstu» ili pak, ako je u pitanju neko učenije štivo, kratkom napomenom «sic!». Drugi mi je kritičar rekao da pisac de facto nikad ne griješi, odnosno da ako nešto i napiše krivo – tekst mu valja čitati iz začudne perspektive. Grešku, drugim riječima, treba tretirati kao legitimni umjetnički postupak. Kao autorsku intenciju. Kao jedan od načina karakterizacije likova i odnosa prema zbilji. I onda me, o kritičaru je riječ, podsjetio na Aksjonova koji je umjesto Bjelinski napisao Bijelinski i na Jerofejeva koji je jedan svoj lik u «poemi» Moskva-Petuški oslovljavao čas u muškom čas u ženskom rodu. Harmsa, naravno, ne treba niti spominjati: kod njega sve vrvi od faktografskih, logičkih, gramatičkih i pravopisnih grešaka.
Pitanje je, gospođe i gospodo, kolege i prijatelji, kako sam se kao prevoditeljica nosila s nesavršenostima izvornika? S onim nesavršenostima koje nisu bile dio autorske strategije, koje nisu bile namjerne i prema tome nisu imale umjetničkog opravdanja. S onim nesavršenostima, naposljetku, koje nisu bile dio neke veće igre sa čitateljima.
Prvo ću reći da sam namjerne faktografske, logične, gramatičke i pravopisne greške objašnjavala u predgovorima i pogovorima, odnosno bilješkama ispod teksta. Napisala bih, recimo, da Daniil Harms svjesno krši pravopisna i gramatička pravila kako bi ukazao na alogičnost i automatizam međuljudske komunikacije i, naravno, besmislenost života u represivnom boljševičkom društvu. Kao, na primjer, u monologu Obernibesova iz Komedije grada Peterburga:

zovem se Obernibesov
idem u prostor. Sam sam.
Parobrodom sam danas uplovio u pustu luku.
bio je ručak.
sjeo sam na palubi za prazan stol.
Gledam ide Marija.
Ja sam kadet.
Ali, rekao sam: “Marija ti si prekrasna
Dođi k meni za moj tužni stol.
Dođi ovamo”. No sve je bilo uzalud.
Ona je otišla i juha se ohladila.

Naglasila bih, potom, da Vasilij Aksjonov pojam «šezdesete» (misli se na godine) piše velikim slovom iz poštovanja prema posljednjoj velikoj utopiji XX. stoljeća, dok bih u tekstovima Viktora Pelevina, često prepunim loše prevedenih ili vješto «zamagljenih» citata iz američke pop-kulture, morala dati do znanja da je autor «iz vica» napravio niz pogrešaka i da tim njegovim «prevoditeljsko-kritičkim pasažima» ne treba nimalo vjerovati nego ih treba prihvatiti kao intelektualnu igru, kao mozgalicu recimo. U pogovoru «poeme» Moskva-Petuški više sam puta pak dala do znanja da je glavni junak pijan od prve do posljednje stanice literarnog putovanja te da valja uzeti u obzir to «izvanredno stanje» njegove svijesti, tu izliku zapravo da govori istinu u društvu koje javno komunicira na tzv. ezopskom jeziku. Evo karakteristične epizode u kojoj Venička pokušava uspostaviti kontakt s masom:

- Zbilja: kuda putuješ? Za udaju ti je prekasno, za smrt prerano. Kuda li to putuješ, draga putnice? …
“Draga putnice???!”
Stresao sam se i otišao na drugi kraj platforme. Nešto nije u redu sa svijetom. Kakva trulež je u cijelome kraljevstvu i svima je sjeban mozak. Za svaki slučaj sam se diskretno opipao: kako sam poslije toga “draga putnica”? Otkud mu to? I, zašto? Možda se, dakako, šali, ali ne treba tako ružno!
Ja sam pri sebi, a oni nisu – ili obratno: svi oni jesu a ja jedini nisam? Nemir sa dna duše stalno se dizao. A kad smo ušli u stanicu i vrata se otvorila, nisam mogao izdržati i pitao sam jednoga koji je izlazio:
- Ovo je Usad, ha?
A on (sasvim neočekivano) istegnuo se preda mnom kao struna i dreknuo: “Ne, nipošto!!!” A onda – onda mi je stisnuo ruku, nagnuo se na uho i rekao: “Vašu dobrotu nikad neću zaboraviti, druže natporučniče! …”
Izašao sam iz vlaka i rukavom obrisao suzu.


Međutim, često se događalo da su mi predgovori ili pogovori ispadali predugački pa prezaposleni novinski recenzenti i još poneki profesionalni čitatelji nisu imali vremena i živaca čitati stručna objašnjenja o osobitostima autorova pisma (u što spadaju, kao što smo se složili, i te «strateške greške») te bi se onda razni alogizmi i cerebralne vragolije brzopleto stigmatizirali kao loš urednički rad na knjizi. Recenzenti bi u svojim kratkim prikazima prvo pohvalili pisca («o, baš krasno da se Harms ponovno pojavio na knjižarskim policama, on je uvijek zanimljiv našim čitateljima»), onda bi rekli nekoliko riječi o knjizi («vrlo je zabavna») i na kraju bi se, naravno, zgrozili nad «izdanjem koje, na žalost, vrvi nevjerojatnim tipfelerima». Ja kao prevoditeljica na takve bih prikaze mogla reagirati samo jednom rečenicom: «A zašto niste, poštovani recenzenti, pažljivije pročitati popratni tekst: tamo vam sve lijepo piše o spomenutim tipfelerima?!», međutim, užurbani novinari niti tu reakciju ne bi imali strpljenja mirno pročitati nego bi me okarakterizirali kao nekakvu gnjavatoricu koja ne zna cijeniti njihov napor u promicanju kulture. I stvarno: temu iz kulture, iz književnosti koja nije senzacionalistička, danas nije nimalo lako progurati u hibridne medije. Štoviše, to je pravi pothvat. Možda i više od pothvata.
Međutim, gospođe i gospodo, kolege i prijatelji, vaš je interes usmjeren na neintencionalne greške, na obične gluposti i loša umjetnička rješenja. Drugim riječima na one nesavršenosti koje se u tekstu nekako moraju prikriti jer u konačnici sramote pisca. Ili čak kulturu iz koje dolazi. Da, često puta mi se događalo, kao i Vama, da u tekstu koji mora doći do hrvatskog čitatelja osvane očita glupost: pa, što onda s njom? Lako je ispraviti brojku ili jednu-dvije riječi, ali što s cijelim odlomkom? Izbaciti ga ili ostaviti takvim kakav jest? Izložiti evidentnu glupost pod krinkom «baš me briga, nije moja»? Pitanje nije nimalo bezazleno i jednostavno. Sjećam se kako sam svojedobno, prevodeći cijenjenog ruskog pisca (sada je već i internacionalna zvijezda), naišla na dvije ili tri stranice teksta na kojima se tumači kako su neki (južno)europski narodi «stoljećima skladno živjeli u Austro-Ugarskoj». Bilo bi, naravno, lako izbjeći očitu bedastoću kad bi bila riječ samo o tim nesretnim «stoljećima»: tada bih autoru mogla poslati mail i pitati ga smijem li umjesto «stoljećima» staviti konkretne godine «1867-1918», ali stvar je u tome da je on, pisac, u ta «stoljeća» upleo priče o narodima i događajima od srednjeg vijeka do kraja Prvog svjetskog rata i sve to «zavrtio» kao povijest slavne Austro-Ugarske. Zato sam, eto, da izbjegnem izravno imenovati neinformiranost, predložila autoru da još jednom pogleda tu glupu austro-ugarsku temu te da eventualne dopune potraži na specijaliziranom siteu ili čak u «dječjoj» Wikipediji. Autor je shvatio u čemu je stvar i rekao mi da te dvije-tri stranice izbacim i pričekam da složi «nešto drugo». I zahvalio mi je, duboko i iskreno. Potom i poslao to «nešto drugo» koje sam umetnula u tekst.
Ali, gospođe i gospodo, kolege i prijatelji, sjećam se i obrnutih situacija. Jedan (opet) ruski pjesnik napisao je uistinu čudesnu prozu, neku vrstu memoara. Pripovijedanje je stavio u prezent, kao da se, tobože, sve odvija sad, pred našim začuđenim očima, u nezaustavljivom protjecanju, a stil je posudio od krasnorječivih ljetopisaca iz XVIII. stoljeća, začinivši naraciju mnoštvom egzotičnih glagolskih pridjeva tipa «čitajući knjigu gospodin viđen od strane svog veleštovanog oca izvukavši naočale prestade razmišljati». U ruskom su tekstu, kao što nam je poznato, trpne glagolske konstrukcije jednim dijelom i danas u funkciji i proizvode očuđujući učinak na «čitajućeg knjigu» koji se pritom mora prisjeti domaćega prosvjetiteljstva i dugotrajnog procesa konstituiranja nacionalnog jezika. Rečenice poetovog verbalnog masiva bile su vrlo dugačke i zapetljane te ih je ponekad valjalo nekoliko puta pretresti da bi se shvatilo što je i gdje, recimo, subjekt, a što predikat, i jasno, ostali dijelovi cjeline. A prenijeti u hrvatski tu «nepripitomljivu» gramatiku i sintaksu značilo bi učiniti tekst apsolutno neprobojnim i nerazumljivim prosječno ili čak natprosječno obrazovanom čovjeku. Stoga sam pripovijedanje prebacila u prošlo vrijeme, oljuštila ga od (nama) neprirodnih i arhaičnih retoričkih tvorevina i tako ga «dotjerala» da je nosio stanovitu visokoparnost i izvještačenost, ali i nešto suvremeniji, prirodniji ritam kako se ne bi «kočilo» ionako sporo čitanje. Mene je, moram reći, taj raskošni stil uvaženoga pjesnika, dapače ikone ruske neoavangarde, podsjećao na «jugoslavenski barok», na kićeni govor socrealističkih budnica iz vremena prije i neposredno nakon znamenitog Titovog «Ne!» Staljinu. Možda sam svojim intervencijama nekome sjajno dočarala zahtjevnog ruskog autora, a možda sam nekoga i uvrijedila gurajući mu pod nos povijesno vrijeme koje baš i nije lijepo za prisjećanje. Osobito ga ne ljube oni koji su u njemu aktivno sudjelovali «na krivoj strani». No, nezgoda ove sovjetsko-jugoslavenske paralele je upravo u tome što tematizira ta ljeta, što evocira i Staljina i sve moguće opsjene «najboljeg od svih mogućih svjetova». I to tematizira jezikom koji hini da je došao iz nekog drugog doba, od nekih drugih ljudi i za neke druge (prosvjetiteljske) potrebe. Rekla bih stoga da junaci pjesnikovih memoara nisu bili ljudi jednog vremena nego jezik. Jezik kao takav. I kultura kao takva.
A sad mi dopustite, gospođe i gospodo, kolege i prijatelji, da skrenem na nešto drugo. Nedavno sam, potaknuta radom na prevođenju Arcibaševljeva kultnog romana Sanjin, djela, koje je, da Vas podsjetim, početkom XX. stoljeća sablaznilo europski intelektualni svijet i priskrbilo piscu neugodne sudske procese, napisala jedan kraći tekst o statusu tekstova u dobrom i lošem prijevodu. Pisala sam, konkretno, o greškama u prijevodu i pokušala se uživjeti u poziciju običnog, neprofesionalnog čitatelja kao «potrošača» potencijalne loše robe, odnosno prijevoda s puno grešaka. Čovjek koji čita iz zadovoljstva, navečer, na primjer, prije spavanja, želeći snove zasladiti nečim «boljim od života», glatko i bespogovorno prima verbalnu bujicu sa stranica relaksirajućeg štiva. Ono što piše za njega je «zakon», jedan i jedini mogući put kojim se ide naprijed, u nove pustolovine. Običan čitatelj pritom ne zastaje nad riječima nego nad slikama. On ne primjećuje razliku između «flaše» i «boce» i ne zna je li ispravni oblik «odmarati» ili «odmarati se». Običan čitatelj djelo doživljuje kao «sadržaj», mogla bih čak reći i doslovce kao sadržaj u smislu pukoga popisa tema. Pa zar nismo mnogo puta čuli nekog «naivnog pripovjedača», nekog književnog neprofesionalca, da roman od nekoliko stotina stranica prepriča kao blagajničku specifikaciju ili sadržaj? Takvo se čitateljstvo, naime, kroz tekst kreće elementarnom razinom (koju bismo terminologijom kompjutorskih igara nazvali «level one») i pamti (označuje) važne točke račvanja glavne pripovjedne niti kao «sadržaj». Ono ne primjećuje ništa do skretanja s linije (događajna sfera) i izmjenu osoba na sceni (likovi). Ono instinktivno preskače opise vanjskih i unutarnjih krajolika (zato što su, prema njihovom iskustvu, statični), previđa materijal (slike stvari, osoba i kretanja niču «same od sebe») i živi u vječnoj sadašnjosti (vremenu čitanja teksta). Takvo čitateljstvo, pa i ono obrazovanije i istodobno jezično osvještenije, ne reagira na umjetničke postupke i logiku razvijanja teksta pa niti ne primjećuje da zbog pogrešno prevedene riječi cijela kompozicija vozi nekim zastrašujućim bespućem. U slučaju spomenutog Arcibaševljeva romana, inače prevedenog na srpski i potom kroatiziranog davne 1917. godine, primijetila sam da prevoditelj (na srpski) nije baš vičan svome zanatu, prevođenju mislim, i k tome je u ruski jezik vrlo neupućen, što je dokazao gomilom homonima (leksema jednakog izraza i različitog značenja) koje je bez ikakvih skrupula prenio u drugu jezičnu zbilju. Evo, primjerice, već na početku u oči mi upada pridjev «bjeloruki». Junak je, kasnije doznajem iz opisa, plavokos, za što u ruskom jeziku postoji izraz «belokuryj». Pa bi taj «bjeloruki» u stvari bio «belokuryj», odnosno «plavokos». Prvi prevoditelj očito je imao problema s vidom ili koncentracijom, a drugi, koji je kroatizirao tekst, možda nije niti znao ruski već je pazio samo na to da tekst bude u skladu s hrvatskom jezičnom normom. Primjera površnosti u Arcibaševljevu djelu, kao što rekoh, ima mnogo, a među najčešćim greškama je prijevod izraza «požaluj», kojemu je jedno od značenja «možda», dok su ga prvi prevoditelj i njegov kroatizator uporno navodili – zbog zvukovne (i grafičke) sličnosti - kao «nažalost». Treba reći da površnost i nekoncentriranost prevoditeljâ nije prevelika smetnja kod čitanja ovog prvog Sanjina na južnoslavenskome tlu: znatiželjniku koji je uzeo u ruke knjigu rečenice su dobro tekle, nisu nailazile na zapreke ili zahtijevale odmor za oči. Njegovu pozornost privlačila je erotika. On je vrebao opise egzaltiranih djevojaka i tajanstvenih mladića «s prošlošću». Zastajao je kod trotočja i prizivao u sjećanje neke svoje dječje fantazme. Rasplamsavao je čitateljevu maštu opisujući brata i sestru: «U Lidinoj duši zbivalo se nešto neobično, ali neizrecivo ugodno: sve je u njoj živjelo i žudjelo za još više života. Nesvjesno je obvila ruke bratu oko vrata i poluotvorenih očiju namjestila usne za poljubac. I ćutjela se beskrajno sretnom kad su je Sanjinove vrele usne ljubile dugo i bolno.» A prevoditelju je, kao što ispravno pretpostavljate, želio stvoriti milozvučje, osobit pjev književne umjetnine. Spektakl za uši i oči. No, čini se da je ljepota pletenja riječi s vremenom opila našega tumača pa je u drugoj polovici romana puno slobodnije birao neadekvatne izraze. Kao da je zadanu priču htio skrenuti u «svoje dvorište» i pokupiti nešto od stvari i raspoloženja koje nitko nigdje nije vidio. Složiti red autora, red sebe. Tako je Arcibašev na jednome mjestu napisao: «No to je bilo nasilje i nasilni osjećaj osvetio mu se neutaživom tugom i željom za životom.» To je doslovni prijevod i on, moramo se složiti, zvuči pomalo nespretno, osobito «nasilje i nasilni osjećaj». Prevoditelj je to stanje dočarao ovako: «Ali to je bilo nasilje nad svojim rođenim osjećajima i pridavljena osjećanja osvetila su mu se beskrajnom tugom i odvratnošću prema životu.» Ili još jedan primjer neadekvatnog prijevoda. Arcibašev veli: «Jurij je uvijek imao osjećaj da je rušio zid stojeći na skliskome ledu.» A prevedeno je ovako: «I uvijek je imao osjećanje, kao da se upinjao podići neki grdan kamen, a stajao je na klizavom ledu.». Iz navedenog vidimo da su značenja poprilično daleko od onoga što je «pisac stvarno rekao» pa i posve suprotna piščevoj poruci u izvornom tekstu.
Iz ovih nasumce uzetih primjera, gospođe i gospodo, kolege i prijatelji, možemo izvući zaključak da se neadekvatnim i nekompetetnim prijevodima proizvode i neadekvatna i nekompetentna značenja, poruke i duh književnog teksta. Vidimo, naime, da je pisac izvorno rekao kako se liku opisani osjećaj osvetio neutaživom tugom i željom za životom, dakle jednim kompleksnim stanjem koje je očito želio nadvladati «željom za životom». Ta «želja za životom» je i ključno načelo u tumačenju osobina lika ali i kretanja cijele fabularne linije. Ona priču vuče dalje. No, prevoditelj je čitateljima ponudio «odvratnost prema životu», jasan i plošan odgovor na prepreku koja ga je snašla i s time u vezi praktično odbijanje daljeg sudjelovanja u priči. Zamislimo da se ta priča ekranizira i da gledamo osobu koja nema volje za životom. Rekli bismo da je iznevjeren roman, da junak stvarno «nije takav». Scenarist, naime, u svojoj interpretaciji protagonista uzima najmarkantnija, aktivna obilježja književnog lika. On se mora odlučiti između pozitivnog i negativnog odnosa prema životu, između želje i odbijanja. U tekstu, međutim, postoji više mjesta na kojima se dodiruju i presijecaju pozitivno i negativno, rezolutna i manje rezolutna rješenja te se greška toga tipa može i zabašuriti brojnim opisima i, možda, drugim neadekvatnim izrazima koji nekim čudom nezahtjevnoga čitatelja dovedu do «pravoga» kraja. Čitatelj ne pamti baš sve što pročita, pogotovo onaj nepažljiviji. No, književna se djela ne pišu za površne ljude. Ne pišu se za «gutanje». Prema tome, nije baš svejedno što se i kako piše, odnosno prevodi. Autor ima određena očekivanja s rješenjima koje je ponudio kao priču. A ta rješenja će ga voditi i dalje, izvan teksta, u kulturu. U društveni trenutak sadašnjosti i budućnosti. Drugim riječima – u prostor gdje će biti «čitan» ne samo kao književnik, nego i kao nešto puno šire (više)…
Možda sad očekujete da izložim gdje se sve i kako može upotrijebiti jedno «obično» književno djelo, ali ja neću ulaziti u to područje. Neću već i stoga što svatko o tome ponešto i zna. Ili to naslućuje. Pa baš ako i ne zna i ne želi znati – evo, reći ću kako je književni tekst napučen kojekakvim nevidljivim bićima koja izvode razne nepodopštine. U literarnom tekstu žive duhovi, dobre i zle vile, demoni, bjesovi, vragovi, sablasti i druge strašne kreature. One, dragi moji i drage moje, razapinju tekst do neslućenih dimenzija i čine ga čitljivim «između redaka», neprepoznatljivim. Mislim da je upravo na taj prostor čuda aludirao prije spominjani Daniil Harms u svom britkom zapažanju pod naslovom Prijevodi različitih knjiga. Kaže on:

Prijevodi različitih knjiga me zbunjuju, u njima su razne stvari opisane i ponekad one znadu biti vrlo zanimljive. Ponekad se piše o zanimljivim ljudima i događajima, a ponekad tek o nekakvom beznačajnom događaju. No događa se da ponekad čovjek pročita i ne shvati što je pročitao. I to se događa. Ili mu dolaze u ruke prijevodi koji se ne daju čitati. Nekakva čudna slova, od kojih jedna ništa ne znače, a druga ne razumiješ. Jednom sam vidio prijevod u kojemu nije bilo niti jednog poznatog slova. Nekakve kukice. Dugo sam vrtio u rukama taj prijevod. Jako čudan prijevod!

Gospođe i gospodo, kolege i prijatelji, kako efektno poentirati priču o «poštanskim kolima prosvjećivanja», kako se svojedobno izrazio Puškin? Što reći na sve zamke i duhove koje vire iz teksta na našem stolu? Što na kraju reći o nama kao pastirima nevidljivog stada i posrednicima između različitih realiteta?
Pa eto, čovjek ne treba biti ni opširan ni patetičan. Zaključit ću tek da moramo biti svjesni izloženosti djela koje je namijenjeno nekakvoj publici. Moramo biti svjesni što i u kakvom obliku dolazi pred oči drugih ljudi. Pa bih zato ova razmišljanja o greškama u prijevodu (koje tekst mogu bitno udaljiti od svega onoga što je autor rekao) prebacila na početni problem popravljanja ili uljepšavanja prijevoda. Uljepšavanje prijevoda također je iznevjeravanje autora. Načelno i praktički. U svakom pogledu. Zato mi dopustite da se vratim na početak svoga teksta, na pasaže u kojima sam pisala o susretima s nesavršenostima tekstova koje sam prevodila. Iz ove nezahvalne perspektive «lovca na greške» svojih prethodnika, prevoditelja Arcibaševljeva Sanjina, danas mogu zaključiti samo jedno, a to je da je i pravljenje grešaka i njihovo ispravljanje vrlo sličan put udaljavanja od «prirodnog stanja stvari». Pitanje je samo što svojim intervencijama «želimo reći» o autoru, o djelu, o vremenu, o čitateljima i nadasve o sebi. O sebi, o sebi, o sebi, poštovane gospođe i gospodo, kolege i prijatelji. O sebi, velim.

(Objavljeno u "Temi"))

ponedjeljak, 15.02.2010.

MIHAIL ARCIBAŠEV: SANJIN

Ulomak iz romana. Sanjinova sestra Lida i njen prijatelj Zarudin


Lida je odjednom s užasom shvatila kako je daleko otišla prepustivši se Zarudinu. I prvi put je osjetila da od tog nepopravljivog trenutka, da se u tom beskrajno nižem od nje, glupom i ispraznom časniku pojavila nekakva ponižavajuća vlast nad njom. Sad nije mogla ne doći ako on to zatraži, ne može se više igrati iz hira čas se prepuštajući njegovim poljupcima čas ga odbijajući i smijući se, nego bezvoljno i pokorno, kao robinja, popuštajući njegovim najgrubljim prohtjevima.
Kako se to dogodilo – nije mogla shvatiti: kao i uvijek ona je vladala njime i njegove nježnosti bile su joj podčinjene, kao i prije bilo joj je ugodno, teško i zanimljivo, i u jednom trenutku, kad joj je oganj u cijelome tijelu udario u glavu poput nekakve bjeličaste magle u koju je potonulo sve osim jake vatre koja gura u bezdan radoznale želje, tlo joj se zaljuljalo pod nogama, tijelo je onemoćalo i popustilo, pred sobom je vidjela samo mračne, vatrene te strašne i bestidne oči koje je vode. Njene gole noge besramno su i strastveno drhtale od moćnoga dodira obnaženih grubih ruku, htjela je još i još te radoznalosti, te bestidnosti, boli i naslade...
Lida je sva zadrhtala od tog sjećanja, slegnula je ramenima i pokrila lice rukama.
Spotičući se krenula je po sobi, otvorila prozor, dugo gledala mjesec koji se nalazio točno iznad vrta i slušala, ne primjećujući ni sama, slavuja koji je pjevao negdje daleko, u susjednim vrtovima. Tuga ju je pritiskala. U duši joj je bila čudna i mučna smjesa nejasne želje i sjetnoga ponosa pri pomisli da si je uništila život zbog ispraznog i glupog čovjeka, da je njen pad – glup, odvratan i slučajan. I da ju je čekalo nešto strašno. I nastojala je rastjerati strašne slutnje budućnosti upornim i zlim junaštvom.
- Pa, podala sam se, jesam – razmišljala je skupljajući obrve i s nekakvom bolesnom nasladom izgovarajući tu grubu riječ. – Sve su to gluposti!... Htjela sam i podala sam se!... Pa ipak sam bila sretna, bila sam tako… - Lida je zadrhtala i ispruživši naprijed sklopljene ruke protegnula se. – I bilo bi glupo da se nisam podala! … Ne treba razmišljati o tome… ionako se neće vratiti!
S naporom se odmaknula od prozora i počela se svlačiti razvezujući vrpce sa suknji i spuštajući ih na pod.
- Pa eto… Život je dan samo jednom – razmišljala je drhteći od svježega zraka koji je blago dodirivao njena gola ramena i ruke. – A što bih dobila da sam dočekala zakoniti brak?... A i što će mi?... Nije li to svejedno? Zar sam toliko glupa da tome pridajem značenje?... Gluposti!... Odjednom joj se učinilo da su to zaista gluposti, da je od sutrašnjega dana svemu tome kraj, da je u toj igri uzela ono što joj je bilo zanimljivo, a sad je slobodna kao ptica i pred njom je još puno života, interesa i sreće.

nedjelja, 14.02.2010.

MIHAIL ARCIBAŠEV: SANJIN. PRVI ODJECI

Niko Bartulović je davne 1918. godine u "Književnom jugu" pisao da u socijalno-etičkom pogledu Sanjin znači "razvrat i negaciju svakog ideala".

Maksimilijan Petanjek u "Savremeniku" 1928. istaknuo je da je "malo u Rusiji bilo književnika koje bi poradi njihove umjetničke manire oštrije napadala i publika i kritika negoli se to dogodilo Mihajlu Petroviču Arcibaševu". Arcibašev je, veli, pjesnik tjelesnog kulta, bez "lažne sramežljivosti". Optuživali su ga kao "pornografa" i "propovijednika razvrata". Međutim, "izraz je kod Arcibaševa opor i grub, kad je govor o fizičkim pojavama, o životu tijela, a upravo dirljivo nježan kad prikazuje nejasne i još nepoznate treptaje djevojačke duše".

Radovan Kazimirović u knjizi "Veliki ruski pisci" 1941. piše da je "Sanjin" jedno od najomiljenijih i najznačajnijih Arcibaševljevih djela. Taj roman, veli, "doduše propoveda slobodnu ljubav, ali nije pikantan roman, kao što se obično misli, već duboko poučan sa naročitom tendencijom. U njemu ima scena čulnog naslađivanja i ljubavnih večeri, ali su ličnosti karakteristične: jedne sa vrlo naprednim idejama a druge sa nazadnjačkim..."



"Sanjin" Mihaila Arcibaševa bio je jedan od najvećih literarnih skandala XX. stoljeća.

subota, 30.01.2010.

D.H. LAWRENCE ČITA ARCIBAŠEVA

Engleski pisac David Herbert Lawrence, autor znamenitog romana "Ljubavnik Lady Chatterley", inspiraciju za svoja djela o ljudskoj seksualnosti dobio je, između ostalog, čitajući i 'skandalozni' roman "Sanjin" (1907), ruskog pisca Mihaila Arcibaševa. "Sanjina" je D.H. Lawrence čitao u francuskom prijevodu Jacquesa Povolozkog ("Sanine", Grasset, Paris 1911) i o tome je pisao svom prijatelju Davidu Garnettu 1913. godine:

"I took the 'Sanine' out of your bedroom. I'll send it back."

Sljedeće godine (1914) Arcibaševljev "Sanjin" izašao je na engleskom u prijevodu Percyja Pinkertona...

ponedjeljak, 07.12.2009.

DJETINJSTVO

Svijet djetinjstva nije tek obična fraza. Nije, međutim, niti profinjena figura kojom se s opore površine stvarnosti brišu neugodni detalji. Svijet djetinjstva upravo je svijet djetinjstva, prostor i vrijeme koji se vezuju za sindrom čovjekova odrastanja, dakle put od rođenja (ili možda: začeća?) pa do trenutka kad se stvari, pojave i ljudi oko nas počinju motriti ozbiljno, kao fizičke, mjerljive, činjenice i društveno-filozofske teme. Čisto prostorno gledajući, naše djetinjstvo nalazi se u nama, a dječja soba, školsko igralište ili gradska sportska dvorana samo su neke od mogućih ispostava toga carstva. Pravi život djetinjstva odvija se, znači, u nevidljivim sferama, u duhu, te kao takav ne poznaje nikakve granice. Naši prijatelji u tom svijetu jesu princ Valiant, Mickey Mouse, Ivica Kičmanović, Snjeguljica, susjed Vinko, mačak Žućo, coca-cola, čokoladica životinjsko carstvo. Malo, ali kvalitetno društvo. To su slike, pojave i bića s kojima smo uspostavili kontakt bez previše riječi. Oni govore sami za sebe, ispunjavaju prostor svojom dojmljivom formom, mirisima, zvukovima. Zato u cijelome djetinjstvu nema puno riječi. Čak i oni rijetki ljudi sa strane koje nekim slučajem uspijevamo čuti u gustišu izvrsnih pojava zbore vrlo malo: čarolija, brzina, pustolovina i divan riječi su koje drže prenapučen svijet djetinjstva.
Pojam divan trebalo bi vezivati mahom uz zemljopisne činjenice, odnosno prirodne ljepote: divan grad, divno jezero, divna dolina. Jer divan svoje praznačenje crpi iz riječi čudan, a čudo u našim selima često dolazi kao sinonim za veliku količinu nečega, pa ako pojam čudan vratimo u gnijezdo divan, opet ćemo naići na nešto veliko, a to je div. Div i čudo kao opis veličine objekta sastaju se u točki vidljivoga postojanja te u našem slučaju divnoga grada, jezera i doline emaniraju veličajnost, snagu prirodnoga sklada. Međutim, nepromišljenom uporabom pojma divan proširili smo značenja nekim pojavama i tako ih ponešto unizili. Primjerice, divan muškarac je dobar ljubavnik, divna žena je pasivna i dobroćudna žena, a divno dijete je marljiv učenik u školi. Postoji i divna televizijska emisija, što znači da je sadržaj bio jednostavno izložen i poučan. Divna glazba je tiha, polagana i nježna muzika što se pušta specijalno za zaljubljene.
Ekstrakt divnoga je diva, božica. Njen latinski oblik divine nosi značenje i “proročanski; prekrasan, divan”. Takvu ljepotu nosi poznati film Jacquesa Beineixa Diva (1981.), kao i solo-album škotske pop-pjevačice Annie Lennox (Diva, 1995.).
Riječ divan u djetinjstvu nikad ne dolazi u sirovome obliku veličine i ljepote. Ali, nema je niti opterećene složenim kulturnim referencama. Ona dolazi kao djetinjstvo samo, jer djetinjstvo je mogući sinonim za divno.
Riječ pustolovina asocira na kretanje kojemu cilj nije lovina, nešto opipljivo, vrijedno i fino, nego na put kojemu je važnije kretanje kao takvo, niska doživljaja. Pustolovina je, primjerice, umjetničko stvaralaštvo, rad koji uživa u sebi i divoti kojom zrači.
Brzina je odlika koja se visoko štuje u djetinjstvu. Pravi junaci su oni koji najbrže trče, koji najbrže pogode rješenje složene zagonetke, koji se najbrže vrate iz škole i koji najbrže pojedu bogati voćni sladoled. Brzina je začetak vrijednosti koja će u svijetu ozbiljnih relacija dobiti ime novac. Pogledajmo neke relacije (jedinica mjere je metar u sekundi):

puž 0,000006
pješak 1,5
brzi vlak 40
bura 40
lastavica 89
meteor 11 000
elektromagnetski val 299 792 000

Čarolija je najkompleksniji pojam iz djetinjstva. Temelj mu valja tražiti u riječi čar, koja na raznim slavenskim jezicima znači “bajanje, vračanje, čarolije”, a ima u vidu razne nesvakidašnje napitke, pogađanja i prizivanja nezemaljskih fenomena.
Indoeuropski korijen riječi čarolija jest ker, što znači “praviti, činiti, raditi”. Iz njega su se razvili pojmovi kao što su, u sinhaleškom, “čin, rad, obrt, zanat”, na romskome “rad, kovački posao”, na perzijskome “sredstvo”, na grčkome “znamenje, čudo” ili pak na kimpričkome “oblik, vrijeme”. Čarolija je doista čudo, jer njeni se glasovi nalaze zamalo u svemu što nas okružuje: u financijskome poslovanju (novčarstvo), građevinarstvu (daščara), dječjoj igri (graničar), životinjskome svijetu (zvečarka), folklornim običajima (zvončar), prometu (čarter), revolucionarnim pokretima (čartizam), međuljudskim odnosima (čarka), zanimanjima (dimnjačar), odjeći (čarapa), plesovima (čardaš), književnsti (Jegiše Čarenc), načinu života (ljenčarenje), urbanim cjelinama (čaršija) ili javnim objektima (slastičarna).

ponedjeljak, 09.11.2009.

DANIIL HARMS, DANIIL HARMS! (Iz nove knjige!)

VOSTRJAKOV...


VOSTRJAKOV (Kroz prozor gleda na ulicu)
Gledam kroz prozor i vidim snijeg.
Zimska je slika odavno znana mojoj duši.
Nekakvi glupi čovjek
Stoji u veži zgrade preko puta.
Drži hrpu knjiga pod rukom,
Puši lulu s bakrenim poklopcem.
Sad brzim koracima
Cestu prelazi odjednom
Evo nestao je u prozorskom okviru.
(Kucanje na vrata)
Sad čujem kucanje na vrata.
Tko je?

GLAS S DRUGE STRANE
Otvorite. Brzojav.

VOSTRJAKOV
Laže. Ćutim da je to laž.
To uopće nije brzojav.
Srcem osjećam oštar nož.
Da li da otvorim ili ne otvorim?

GLAS S DRUGE STRANE
Otvorite!
Zašto otežete?

VOSTRJAKOV
Čekajte!
Gurnite mi pošiljku ispod vrata.
Brava je razbijena. Doviđenja.

GLAS S DRUGE STRANE
Morate se potpisati u knjigu.
Otvorite mi što prije dveri.
Nemate me se zašto bojati
Otvorite što prije. Nisam zvijer.
(Vostrjakov odškrine vrata)
Uđite. Gdje ste? Što je to?
(Gleda iza vrata)
Pa kamo je nestao? Nije mogao daleko otići. Ovdje se nema gdje sakriti. Gdje je? Ulica je skroz prazna. Bože moj! I na snijegu nema tragova! Dakle, nitko nije dolazio do mojih vrata. Tko je kucao? Tko je govorio sa mnom kroz vrata?
(Zatvara vrata)

<1937-1938>

(Prijevod moj!)

<	kolovoz, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (11)
Rujan 2008 (6)
Kolovoz 2008 (4)
Ožujak 2008 (1)
Studeni 2007 (2)

Komentari da/ne?

Igre.hr
Igrajte najbolje online igre i igrice